Mentalno je elementarno - blog: Nikolina Radović

Pitanje koje mi često padne na pamet jeste koliko su dešavanja oko nas pod našom kontrolom? Svakodnevno nerviramo oko milion situacija koje ne možemo kontrolisati, dok sa druge strane u potpunosti ignorišemo neke ozbiljne probleme. Mada, možda nam je tako i lakše, sjedimo i nervozni smo zbog nečega na šta ne možemo uticati umjesto da pokušamo da djelujemo na stvari na koje možemo.

A šta je to na šta možemo uticati? Sigurno da ne možemo predvidjeti kada će se desiti zemljotres ili da li će kovid mutirati u neku novu verziju, ali sigurno da možemo uticati na to da budemo bolji u budućnosti, možemo donijeti odluku da izađemo iz nekog toksičnog odnosa ili spriječiti da “izgorimo” na poslu. Nažalost, mi titulu elementarnog ne dajemo mentalnom zdravlju, pa nam je sve drugo važnije. Za nebrigu o mentalnom zdravlju najčešće imamo razne izgovore, od onog najprepoznatljivijeg “nije mi ništa, ne treba mi psiholog” preko “meni je psiholog najbolji prijatelj” do “nemam ja novca za te stvari”.

Naravno, i sama sam se našla u situaciji i da slušam ali i da smišljam brojne slične izgovore. Ipak, veliko bravo za sve one koji o problemima razgovaraju sa prijateljima, članovima porodice i ljudima iz okruženja. Uvijek treba podijeliti sve što nas “tišti”, ali ipak moramo zapamtiti da prijatelj nije psiholog (osim u situacijama kada jeste, ali tada ne može biti naš psiholog zbog sukoba interesa!) i ne može ga zamijeniti.

Drugi izgovor koji dosta često čujem je pitanje novca. Veliki broj mladih ljudi, koji bi mentalnom zdravlju možda i dali oznaku elementarnog nemaju mogućnosti da idu na terapiju, a i često su nam potrebnije nove patike od psihotrapeuta.

Opravdanost ovog izgovora ne možemo dovesti u pitanje, ali ono što možemo jeste provjeriti dostupnost besplatnih usluga koje država nudi mladim ljudima u okviru primarne zdravstvene zaštite. Naravno veliki broj mladih ljudi je kod psihologa pošao jednom, na upisu u osnovnu školu, ili eventualno još jednom kada su polagali vozački ispit. Pitanje koje me zanima jeste zašto mlade osobe u našoj zemlji ne koriste dostupne usluge i resurse, a i koje su to nama usluge dostupne?

Razmišljajući o ovoj temi pitala sam i ljude u svom okruženju da li znaju gdje i na koji način mogu tražiti podršku i pomoć kada je riječ njihovom mentalnom zdravlju. Na moje iznenađenje malo njih je imalo informacije za koje sam mislila da su opšte poznate, a to su prije svega informacije o postojanju Centara za mentalno zdravlje u većim gradovima i Savjetovališta za mlade koja funkcionišu u 18 Domova zravlja širom Crne Gore, kao i mogućnosti da u okviru ovih centara dobiju potrebnu pomoć i podršku. Upravo iz navedenih razloga promocija mentalnog zdravlja predstavlja neophodan korak ka unaprijeđenju života mladih ljudi u našoj zemlji. Jer ako mi nismo dobro sigurno nam ne može ni biti dobro, pa gdje god da bili.

Ipak, naiđem često i na neke pozitivne primere, pa pomislim da ima nade. Upoznam ljude koji idu kod psihologa, ljude koji ne posmatraju odlazak kod psihologa kao svoju slabost i ne stide se da o tome i govore. Upravo takvi ljudi treba da budu primjer našem društvu, ljudi koji ne sjede i čekaju već djeluju, rade na sebi i čuvaju svoje mentalno zdravlje. Skoro sam pročitala jednu zanimljivu izjavu “Nije sve u svoje vrijeme, već sve u tvoje vrijeme” pa se nadam da ćemo i mi možda tako, možda ne u korak sa Evropom, ali u korak sa nama samima titulu elementarnog dati upravo i onome čemu je prijeko potrebna, a to je naše mentalno zdravlje.